Srce – mali organ koji određuje našu životnost, a veliki duhovni organ koji određuje našu čovječnost.
Prvi su dani rujna, mjeseca s kojim ponovno na neki način ulazimo u novi godišnji ciklus; ulice se pune djecom, škole užurbano pripremaju svoja dvorišta i učionice žudno iščekujući mnoga nasmijana lica, automobili na cestama opet postaju nestrpljivi, užurbanost zauzima staro mjesto u našoj svakodnevici…
Ponovno postajemo manje osjetljivi i manje zapažamo podražaje iz okoline usmjereni na svoje zaokupljenosti, brige, zadatke koje trebamo obaviti, a vremena je sve manje. Dani opuštenosti, odmora su, čini se, već daleko iza nas.
U jednom malom i kratkom pozivu na djelovanje iz srca dobivam pozitivne poruke odobravanja, „smješkiće“, „sviđa mi se“, „pljesak“ i pregršt tišine. Poziv je to na našu ljudskost, na otvaranje srca, ali i ruke za mali prilog, za osjetljivost za brata čovjeka, patnika, onog koji treba našu pomoć, ali još više srce, blizinu, empatiju, zagrljaj, možda često i onaj virtualni, ali duboko prisutan zagrljaj blizine, suosjećanja, ljubavi u trpljenju. Tišina budi u meni pitanje: „Koliko nam je ostalo srca?“
U vremenu koje potiče želju za moći, materijalnim bogatstvom, častohlepljem, postali smo poput robota koji misle da smo znakom „smješkića“ i „sviđa mi se“ obavili što se tražilo od nas. Postali smo ljudi koji su zaboravili što je to nesebičan trud za drugoga, izbacivanje sebe iz orbite sebeljublja, iz orbite u kojoj smo mi i oni najbliži za koje smo dužni skrbiti jedini u krugu interesa i brige.
Gdje se u našem svijetu nalazi drugi, onaj koji nema nekog koji je „dužan“ za njega skrbiti? Onaj potpuno nepoznat o kojem ništa ne znamo, osim što vidimo ispruženu ruku, a iza ozbiljnog lica krik patnika za blizinom, tuđim srcem, komadićem ljubavi, bliskim zagrljajem. Imamo li hrabrosti za promjenu? Za samozatajno djelovanje bez „pljeska“?
Može li „sviđa mi se“ ili „smješko“ biti dovoljan za vratiti osmjeh, dati sigurnost da nisi napušten, da ima netko tko će te ponijeti na svojim ramenima i podijeliti tvoj teret brige. Jesmo li u svijetu egoizma postali prepovršni? Koliko nam je ostalo srca?
Dobro bi bilo malo zastati, dok imamo vremena, zaustaviti se u bujici površnih razgovora, znakova odobravanja, „smješka“, „pljeskova“ i „sviđa mi se“, zaronuti u svoje dubine, ispitati svoju sreću, učvrstiti se u Dobroti kako bi mogli davati i širiti dobrotu.
„Uvijek je sretniji onaj koji daje, nego onaj koji prima“, poznata nam je uzrečica, no jesmo li to doista ikad i iskusili? Jesmo li provjerili ima li u našem srcu mjesta još za nekoga osim za same sebe i svoje najbliže? Ima li u srcu mjesta za nekog potpuno nepoznatog koji će sutra postati dio mog života i moje obitelji? Ili nas strah preuzima jer ne možemo nositi ni svoje terete, a kako bismo još nečije?
Sve što imamo darovano nam je. Često nas zaborav preuzme i mislimo kako smo gospodari onoga što posjedujemo. Darovano nam je i znanje i svjesnost koja je više od „smješka“ i „sviđa mi se“. Pozvani smo odazvati se.
Hoćeš li ostati zrno bačeno u trnje ili na cestu koje će netko zgaziti ili ono zrno bačeno na plodnu zemlju koje će donijeti plodove, o tebi ovisi!?