Dominik Savio je došao u moj dom
Mogla sam samo snivati o takvoj blizini, oči u oči. Naravno, duhovnim očima koje su ostale širom rastvorene odgovorila sam na susret.
Koje li privilegije boraviti u blizini jednog tako čistog, potpuno svetog dječaka s kojim se u zadnjih godinu, dvije intenzivno družim i upoznajem ga?! Pomislili biste što jedna odrasla žena, majka ima naučiti za nasljedovanje Isusa od dječaka, mladića koji je sa nepunih petnaest godina završio svoj zemaljski hod.
Svim svecima zajedničko je da su tako izgarali za Gospodina, da im je srce žarilo i stalno čeznulo boraviti u Njegovoj prisutnosti.
Promatram relikvijar svetog Dominika Savia i treperim. Ne mogu se odvojiti. Osjećam njegovu blizinu, dijelim njegov ushit i čežnju za Licem. Milina me obuzima. Uvijek nanovo vraćam se i padam na koljena, glavu prislanjam na njegove Moći. Divim se, slavim Gospodina i zahvaljujem što je takve sjajne zvijezde spustio s neba na zemlju da nam posvjedoče da je moguće biti svet, da je moguće osvojiti Nebo svojim životom, izvršavajući male, svakodnevne poslove u ljubavi i predanju.
Svetost je obuzimala i mladog Dominika, to je bio najveći cilj njegovog života. Svakodnevno se pitao kako dosegnuti svetost. Njegov učitelj sveti Ivan Bosco, umješan krojač koji je po Dominikovoj molbi od njega učinio lijepo odijelo za Gospodina, dao mu je recept usporedivši sastojke za svetost sa svega nekoliko sastojaka za tortu koju je Dominikova majka često pripravljala.
Don Bosco mu je rekao svega tri sastojka za svetost:
1. Biti radostan, služiti Gospodinu u veselju, širiti radost ma gdje bili, u školi, na poslu, kod kuće, medju prijateljima, susjedima, u obitelji
2. Izvršavati svoje svakodnevne dužnosti najbolje što znamo, u ljubavi i molitvi
3. Činiti mala djela milosrdja

Dominik je savjesno izvršavao sve zadaće kako bi postao svet. On je bio pravi zaljubljenik u svoje najbolje, odabrane prijatelje, Isusa i Mariju. Brižno je njegovao poslušnost prema roditeljima, učiteljima i u svakoj prilici činio djela milosrđa. Ozbiljno je shvatio don Boscovo upozorenje da nemamo puno vremena na zemlji i stoga nije htio propustiti niti najmanju priliku za neko dobro djelo.
Njegova odluka sa svega sedam godina, na dan njegove Prve svete pričesti je bila vrlo odrešita, bezuvjetna s njegovom poznatom izjavom: Radije umrijeti nego sagriješiti.
Dominik je imao srce vremešnog mudraca u tijelu nježnog i krhkog dječaka.
Njegove riječi zapljuskuju moju dušu poput valova koji se snažno obrušavaju o stijenu i probijaju je.
I sama postajem svjesna koliko me grijeh udaljava od mojeg Stvoritelja, koliko moja telefonska veza s Njim se prekida, dok me grijeh nagriza, koliko manje života tada ostaje u meni.
Zagledana u Dominika, odlučujem se i ja na rast i hod prema svetosti. Da, svi smo pozvani na naš najvažniji zadatak, na svetost, svaki dan i sve više. Dok moje čelo stoji prislonjeno na mali djelić Dominikove prisutnosti, usne tiho šapuću i odlučuju se za nasljedovanje, za rast u krepostima koje je Dominik brižno njegovao.
Srce žari, suze čežnje klize niz moje obraze. Uzdižem ruke u visine, grlim malog sveca i zahvaljujem za njegovo postojanje na zemlji, zahvaljujem na njegovoj gorljivosti, odlučnosti za Dobro, zahvaljujem na poniznosti i poslušnosti koju je bezrezervno iskazivao ostavljajući nam primjer ispravnog života koji uzdiže naš Duh u visine, koji nam ostavlja osjećaj ispunjenosti i čežnje za uvijek novim susretom.
Zahvaljujem za Ljubav, Ljubav u koju smo svi uronjeni, u kojoj se mičemo i jesmo.
Pridižem svoja klecava koljena i sjedam ne odvajajući pogled od Dominika. Dijelim slast i ljepotu trenutka, boravka u Njegovoj prisutnosti. Zaklapam oči.
Vjerujem da ćeš me opet čekati i sutra, na istom mjestu, za novi susret, za novi uzlet prema zajedničkoj Ljubavi.