„Bog nas nikada ne ostavlja same! Rečenica je koja mi se usjekla u pamćenje od onog trenutka kada sam kroz Zakladu osjetio Božju ljubav prema sebi samome. Dakle, došao sam na treću godinu fakulteta, s ne tako dobrim ocjenama, ali s motivacijom da se s dna jednog dana popnem na vrh. Nisam imao previše razumijevanja od strane bliskih osoba u svome životu, ali sam se i dalje uporno molio sv. Ivanu Pavlu II za milost. Želja mi je bila na jesen upisati diplomski studij u Osijeku, iako sam znao da financijskih prilika u mom životu za to nema. Ali vjerovao sam, znao sam da će se nešto dogoditi i vjerovao sam da ću uspjeti u tom naumu, samo nisam znao kada i kako. Došao je i peti mjesec, već lagano nabijen negativnim emocijama s kojima sam razmišljao kako će ovo biti ponovni pad kao i sve ostalo iz prošlosti vezano za obitelj.
Zadnju večer prije nego što sam mislio odustati od svega, čvrsto sam se molio sv. Ivanu Pavlu II te ga onako ponizno, bez ikakvog očekivanja, molio za čudo. I opet se nije dogodilo ništa, međutim neki unutarnji glas mi je govorio da ostanem smiren, da će se dogoditi nešto vezano za moju molitvu. Tjedan dana poslije, slučajnim „guglanjem“ svetaca pronašao sam na internetu Zakladu sv. Dominik Savio te sam odlučio javiti se i predstaviti situaciju u kojoj se nalazim. Sve ostalo, ja bih rekao da je bilo čudo sv. Ivana Pavla II. Osim potrebne pomoći i stipendije koja mi je osigurala stanovanje u Osijeku i da mogu kao i svaki drugi student sjesti na kavu u menzu, ja sam dobio drugu obitelj, dobio sam podršku, priliku da upoznam druge studente i da vidim kako je samo i jedino Bogu sve moguće. Od tog listopada kada sam na susretu Zaklade u Zagrebu, nakon sv.Mise upoznao ljude iz Zaklade i druge stipendiste, svako jutro i svaku večer zahvaljujem na tome. To nije samo novac, to nisu prolazne stvari, to je nešto što te podsjeti kako Bog uvijek nađe način da donese mir u naša srca.“
Ovo je svjedočanstvo našeg stipendista K.D. koji je glasno izrekao svoje misli iz srca, iz svojih dubina gdje boravi naš Stvoritelj koji nam uvijek šapće da ima nade, da ima smisla i da se isplati vjerovati u dobro, u čuda jer nas Otac nikad ne ostavlja same. On koji nas je pozvao u život ima plan za svakog od nas samo ako ostanemo na njegovom putu, ako Mu vjerujemo, ako se za njega uvijek nanovo odlučujemo. Pobjeđujemo kad se u svojim tamama i beznađima opredijelimo za svjetlo, kada njegujemo nadu i ostavljamo barem malo odškrinuta vrata kroz koja se svjetlost može probiti.
Poput ovog vjernog mladića, osloniti nam se na molitvu, onda kada ništa ne ostaje, odlučiti se pouzdati u pomoć Neba. Ne ostajati stajati, čekati i ništa ne poduzimati. Odlučiti dati od sebe onoliko koliko možemo, otvoreni za Ljubav, za Onoga koji sve čini novim, koji sve obnavlja, koji svaku patnju stostruko nagrađuje samo ako se ne odijelimo od Njega.
Ljubav koju nam naš Stvoritelj nudi je iznad svake ljubavi, pa i one roditeljske koja bi trebala biti najveća, a često to nije. Upravo zbog toga smo u strepnji i nepovjerenju što možemo očekivati od nama nepoznatih osoba?!
Ali, kako je i u ovdje rečeno, preko malih i nepoznatih ljudi Stvoritelj izljeva svoju ljubav za druge, iskazuje svoju brižnost i govori koliko nas ljubi i koliko nas nikad ne ostavlja same.
On uvijek zahvaljuje za naše povjerenje koje Mu je najdragocjenije, za sigurnost koju nam stalno nudi, a kako rijetko to prepoznajemo i prihvaćamo. U trenucima patnje i muke smo Mu najbliži i tada tražimo zaklon i oslonac, tražimo Njega. To je naš put, put djece Božje koji moramo živjeti u sigurnosti našeg Oca koji u svakom trenutku zna naše potrebe.
Rasti nam je u krepostima, nadi, vjeri, dobroti i ljubavi prema sebi, a onda još više prema drugima. Jer ljubav Božja je poput bujice. Neda se zaustaviti, ona se samo još jače prelijeva i širi, zahvaća druge. To je put kojim nam je ići. Jednom kada nas Božja ljubav dotakne, ona nas promijeni i više nismo isti. Postajemo drugačiji, oni koji mijenjaju druge i svijet.