Ne znam da li ste ikad suočili životnu situaciju u kojoj niste vidjeli izlaza ili u kojoj ste se osjećali potpuno bespomoćno? Ili ste možda pomislili da neki dobar ishod nije moguć jer to niste „zaslužili“ ili niste uložili dovoljno svog truda i napora koji bi onda donio dobar rezultat…
Sigurna sam da svatko može iz sjećanja iznjedriti neke životne situacije u kojima smo se osjetili osamljeni, napušteni, bespomoćni, možda čak i očajni. Često nam život u takvim situacijama dijeli učenja, dragocjene lekcije koje jednom proživljene postaju dio nas, dio pamćenja i sjećanja iz kojeg više nikad ne ponavljamo takav osjećaj napuštenosti ili očaja, koja nas nose na viša polja vjere, pouzdanja, sigurnosti.
Skoro sam sama proživjela takvo iskustvo kada je trebalo brzo djelovati, kada se moralo nešto brzo učiniti, priskočiti drugom u nevolji, obrisati bližnjem suzu koja je u mojim očima stvarala bol, a izlaza i rješenja nije bilo niotkud.
Podigla sam pogled prema Nebu uz pouzdanje i molitvu Onom kojem je sve moguće. Utihnula je moja snaga, spoznaja o vlastitoj malenosti stajala je preda mnom. Onaj, koji svemu daje smisao ostao je moje jedino pouzdanje, Njegova pomoć jedina nada, ufanje u Njega – jedina sigurnost.
Kada na pučini ostanemo potpuno sami i znamo da ne možemo više ništa učiniti, kada varava slika nas snažnih i moćnih potpuno izbljedi, Bog ostaje jedini oslonac i naš istinski pomoćnik. On vadi iz gliba, On rudi novom zorom, On sve zaokreće u svjetlo, On budi nadu, vraća osmjeh, On preobilno izljeva sve što trebamo, nikad u mrvicama, nego u izobilju, u suvišku.
To je iskustvo vrijedno života, to je sigurnost u koju se ponovno ukorijenjujemo, to je znanje iz kojeg opet postajemo nova bića, ljudi nade, osmjeha, vjere, ufanja, utjehe.
To je dragulj iz čijeg sjaja zrcalimo ono nevidljivo brižno Lice koje nikad ne sklanja pogled s nas i ne napušta nas ni za čas. Nema ničeg većeg i divnijeg od imanja samog Boga za svog pomoćnika, zaštitnika, svog zaklona.
Ali i Bog tako velik i svemoguć, jedinstven i jedincat treba svog pomoćnika – Tebe. On velik u svojoj snazi i slavi treba nekog malenog i posve jedinstvenog i jednog, sebi na sliku stvorenog, za sebe, za svoj plan, za svoje stvaranje. Zaboravljamo li tu istinu ili ne shvaćamo koliko smo važni i veliki u Njegovim očima kada nas poziva i traži da budemo sustvaratelji ovog svijeta?
Probudimo se, osvjestimo svoju ulogu u Njegovom veličanstvenom planu uvijek novog rađanja i stvaranja, znajmo da bez nas ovaj svijet ne može biti svijet nade, radosti, dobrote, ljubavi i mira.
Želim ti da uspiješ u svojoj odluci uvijek zazvati svog Pomoćnika i odazvati se pozivu sustvaratelja.