Ljetno je predvečerje. Gužva na trgovima i ulicama malog dalmatinskog grada. Vrijeme je odmora, opuštanja tijela, ali i duha. Vrijeme je u kojem više možemo razmišljati, natapati dušu mirom, ljepotom, uranjati u nepregledne darove prirode, slušati tišinu mora kao i glasno javljanje cvrčaka duboko skrivenih u krošnjama nabujalih borova.
Vrijeme je kada naš duh uranja dublje u postojanje, kada misli prebiru vrijednosti, želje, htijenja. Što želimo od sebe, drugih, pitanja su koja često navraćaju.
Oslobođeni dijelom vremenitih briga srce zaogrnjuje misao sveobuhvatne ljubavi, one koja želi zagrliti cijeli svijet, glasno vikati o velikoj Ljubavi koja toliko čezne i pati za čovjekom, njegovim povratkom u krilo bezuvjetne Dobrote, Nježnosti. Ljubavi koja je toliko diskretna, nenametljiva, koja uvijek nanovo prašta, raduje se, strpljivo čeka, opravdava, koja ne zamjera, koja se ne hvali, ne nadimlje…
U gužvi tople kolovoške večeri medju mnogim vedrim licima susrećem jedno meni nepoznato, a opet u mojim dubinama, prepoznato. Duh koji nema granica, duh koji nadilazi materijalnu stvarnost i koji ima svoje zakonitosti toliko različite i suprotne ovom vidljivom svijetu. Zagrljaj bez riječi, zagrljaj sretnih duša bez interesa, lažnog sviđanja i dopadljivosti, u čežnji razumijevanja, u ljepoti zajedništva. Mali okus raja na pupoljcima duhovne duše. Koje li slasti? One koja ničim ne može biti obrazložena jer upravo takvu slast može dati samo jedna Ljubav.
Moje ime je Ljubav. To je zov mog srca, to je najdublja želja moje duše koja čezne zagrliti cijeli svijet i neumorno pričati o onoj najdivnijoj Ljubavi koju sam jednom susrela, koju uvijek nanovo susrećem u licima drugih, u radosnom oku malenog djeteta, u blagom dodiru povjetarca, u nježnom zagrljaju morskog vala i zadivljenom pogledu planinskom vrhuncu.
Želim pronositi i svjedočiti Ljubav koja mene zaogrnjuje svaki trenutak, koja me budi, oživljava, koja vraća i daje smisao svemu postojećem, koja ulijeva nadu u bolje i radosnije, koja svakom želi dotaknuti dubine i uliti sigurnost vlastite dragocjenosti i neponovljivosti.
Gledam lica oko sebe i prepoznajem veliku čežnju i glad za takvom ljubavlju, za neizmjernom potrebom da napustimo vlastitu sebičnost, da izidjemo iz zatvora vlastite zarobljenosti u same sebe, u neplodnu zatvorenost zadovoljstava vlastitih želja i potreba.
Biti čovjek ljubavi, zaljubljen u drugog, čovjek za drugog, zaražen vječnom Ljubavi čiju klicu nosimo u sebi, čije sjeme vapi, čezne za ispunjenjem, samoostvarenjem.
Pronositi nam je taj plamičak velike vatre duboko zapaljenje u tebi, meni, nama ovim svijetom. Vraćati nam je osmjehe na lica zabrinutih, malodušnima donositi novu nadu i vjeru u sutrašnje sunce, prestrašenima vraćati sigurnost. Grliti one koje su mnogi zaboravili, koji su mnogima teret i briga, stare i ranjene, mlade i malene koji od najbližih nisu dobili što su trebali, ogrnuti srca prepuna strepnje za budućnost.
Moje ime je Ljubav. Neka me svi prepoznaju po mojem pogledu, po mom dodiru, osmjehu, mojim rukama koje neka budu ruke i zagrljaji one vječene Ljubavi upisane u naše gene, kojima smo označeni, s kojima smo stvoreni..
Poželi iz svih svojih dubina da i tvoje ime bude Ljubav, da te na trgovima i ulicama drugi prepoznaju po tvom osmjehu, po sretnom koraku, po ispruženim rukama u suretu s nepoznatim. Budi magnet koji će privlačiti sva slomljena srca i sve beznadne duše u vječnom traganju za srećom i ispunjenjem. Budi izvor radosti, bujica dobrih misli i riječi, ljepota svakog novog dana….
Moje ime je Ljubav! A tvoje?